Tekst: Nataša Atanacković
Da bih probala da odgovorim na ova pitanja, najpre ću se vratiti nekoliko decenija unazad, tačnije u 1965. godinu. Tada je švedski autorski duo Maj Sjeval i Per Vale objavio prvi roman iz serijala o inspektoru Martinu Beku. Za deset godina napisali su deset romana i ove priče smatraju se začetkom danas popularnog i sveprisutnog žanra nordijskog noara, i to zbog toga što je u njima po prvi put forma krimi-romana poslužila samo kao okvir za dublju društvenu kritiku. Tokom godina, ovaj serijal stekao je kultni status među čitaocima, a danas nema ozbiljnijeg skandinavskog krimi-autora koji vam neće navesti upravo Sjeval i Valea kao svoje književne uzore.
Ako bi trebalo da odredim koji je to roman označio prekretnicu i doneo svetsku popularnost ovom žanru, onda je to svakako trilogija Milenijum s početka dvehiljaditih, švedskog autora Stiga Lašona, koji je nažalost preminuo pre nego što su romani objavljeni. Lik emotivno oštećene hakerke Lizbet Salander koja je bila žrtva zlostavljanja u detinjstvu jedan je od najupečatljivijih likova u književnosti 21. veka. Naravno, popularnosti Milenijuma značajno su doprinele dve ekranizacije: najpre švedska (3 filma), a onda i američka sa Danijelom Krejgom i Runi Marom. Motivi koje obrađuje ovaj serijal kao što su mizoginija, nasilje nad ženama, trgovina ženama ili korupcija samo su neke od tema kojima se žanr nordijskog noara inače bavi. Ta uvek prisutna društvena kritika sigurno je jedan od glavnih razloga zbog kojih je nordijski noar stekao toliki broj čitalaca širom sveta. Nordijski autori nikada se nisu libili toga da ogole sve probleme društva u kojem žive, tog na prvi pogled uređenog društva na kojem mi koji ga posmatramo sa strane možemo samo da im pozavidimo. Da nije sve tako idealno, otkrili su nam u svojim romanima Hening Mankel, Kamila Lekberj, Ju Nesbe, Jusi Adler-Olsen, Arne Dal, Arnaldur Indridason i brojni drugi autori sa ovog područja. Iako se u središtu ovih priča obično nalazi zločin i potraga za krivcem, ono o čemu smo u njima mogli da čitamo, a retko je slučaj u trilerima američke ili britanske tradicije, jeste upravo ukazivanje na probleme sa kojima se svako moderno društvo i te kako susreće. Tako smo u Dalovoj Pustoši čitali o vršnjačkom nasilju i ekstremnim posledicama koje ono može da ostavi na osobu, Irsa Sigurdardotir nam je u romanu DNK ukazala na to kako je funkcionisao sistem socijalne zaštite dece u ne tako davnoj prošlosti, a Malin Pešon Đolito se u Živom pesku bavila temama klasnih razlika, rasizma i imigracije, i sve to kroz prizmu počinjenog masovnog ubistva u jednoj srednjoj školi.
Ako vas zanima ogoljeni i sirovi pogled na društvo i istina od koje se uglavnom okreće glava, to ćete pronaći u ovom žanru
I tu dolazimo do onog velikog koraka koji je napravio nordijski noar. Naime, trileri su dugo bili posmatrani kao „niža” vrsta žanrovske književnosti. I trebalo je da prođe dosta vremena da se pojave autori koji će promeniti ovu sliku. Slična stvar se desila i u filmskoj umetnosti – setimo se samo kakvo je to bilo iznenađenje kada je jedan krimić, kineski film Crni ugalj, tanak led, osvojio Zlatnog medveda za najbolji film na Berlinskom festivalu 2014. godine. Ili kada je, da se vratimo književnosti, psihološki triler Uspavaj me Lejle Slimani pre četiri godine osvojio Gonkurovu nagradu, najprestižnije francusko književno priznanje. Autori trilera su se postepeno odmakli od pukog ispunjavanja žanrovskih zakonitosti, i čitaoci su to prepoznali. A nordijski noar se vremenom pokazao baš kao ta „karika koja nedostaje” između kriminalističkog žanra i lepe književnosti, i zasluženo stekao veliki broj poklonika koji pasionirano čekaju svako novo izdanje svojih omiljenih skandinavskih autora. Kada smo u Dokazu započinjali ovu ediciju, ideja nam je bila upravo to: da vas upoznamo sa autorima i romanima koji imaju tzv. dodatnu vrednost - da su, pored toga što su uzbudljivi trileri, i kvalitetno napisana književna dela koja će vas podsticati na razmišljanje.
Nordijski noar se vremenom pokazao baš kao ta „karika koja nedostaje” između kriminalističkog žanra i lepe književnosti
Čini se takođe da je malo koji žanr toliko učinio na popularizaciji geografskih toponima kao što je to uradio nordijski noar. Već su postale čuvene ture po Stokholmu kojima se ide stazama junaka trilogije Milenijum. Mankel je proslavio Istad, gradić na jugu Švedske, Viveka Sten ostrva u Stokholmskom arhipelagu o kojima piše u serijalu Ubistva u Sandhamnu, Ju Nesbe nas vodi u Oslo, Gunar Stalesen u Bergen, grad na zapadu Norveške. Stina Džekson (kao, uostalom, i Arne Dal u Unutrašnjosti) oslikava nam divlju prirodu severnog, ruralnog dela Švedske, a danska autorka Katrine Engberg ceo serijal naziva po mestu dešavanja radnje – Kopenhagen. Živopisni, slikoviti opisi prirode su ono na šta obavezno nailazimo u romanima koji pripadaju ovom žanru, a poznato je da se snežni pejzaži nalaze na velikom broju korica ovih izdanja.

Pravi primer za roman koji je iskoračio iz žanra i dokazao da kriminalistički roman može ujedno da bude i lepa književnost jeste naše novo izdanje, Srebrni put Stine Džekson, proglašen prošle godine Knjigom godine u Švedskoj. U njemu nema akcije, adrenalina ni istrage detektiva koji tragaju za zločincem. (Ovo namerno naglašavam zbog čitalaca koji od trilera jedino i isključivo očekuju samo to.) Ovo je slow burn saspens u čijem središtu se nalazi jedan sredovečni otac, nastavnik u srednjoj školi u malom mestu na severu Švedske, i njegova potraga za nestalom ćerkom tinejdžerkom koja traje pune tri godine. Način na koji Stina Džekson opisuje njegovu svakodnevicu koja se svodi na opsesivno traganje za ćerkom jednostavno je maestralan. Upoznajemo jednog emotivno razorenog čoveka koji jedini smisao života pronalazi u toj potrazi (kada ga školska medicinska sestra upita kako je, odgovoriće joj „Živ sam. A šta se više od toga može poželeti.”) i autorka nam osvetljava svaki kutak njegovog složenog unutrašnjeg pejzaža. Verujem da nijedan čitalac neće moći da zaboravi lik oca koji tri godine ne želi da otvori prozore u ćerkinoj sobi kako se ne bi izgubio njen miris, ili koji nikome ne dozvoljava da u kuhinji sedne na mesto za stolom gde je obično ona sedela. Bol, tuga, usamljenost, neodustajanje i snaga roditeljske ljubavi nalaze se u fokusu ovog romana. U početku sam se pitala da li sam dovoljno objektivna i da li je Srebrni put ostavio na mene toliko snažan utisak zbog činjenice da sam i sama majka jedne tinejdžerke. Ali verujem da svako od nas ima nekoga ko mu znači više od života, bilo da je to roditelj, dete, partner, brat ili sestra, i da će prepoznati snagu emocija i motiva koji pokreću glavnog junaka. Kada na početku romana sednete u auto sa Leleom Gustafsonom, vozićete se sa njim Srebrnim putem sve do kraja. Putovanje na koje vas vodi ovo književno delo jeste mračno, probudiće u vama najrazličitije emocije, a na kraju ćete znati jedno – da ste pročitali odličan roman o kojem ćete dugo razmišljati.
Ako ste među onima koji tek treba da otkriju izdanja iz naše edicije Nordic Noir, mogu samo da vam kažem – čitajte nordijski noar. Vredi. Ako ste pak naši verni čitaoci od početka, onda sve ovo gorenavedeno već znate. Nakon Srebrnog puta, idemo zajedno najpre na Island, a onda u Kopenhagen. :-)